Matej Mijalić - Podij
U drugoj polovici prošle godine ciklus Podij Hrvatske glazbene mladeži Varaždin, donio je tri poprilično različita koncerta vrhunskih mladih glazbenika koje je svakako vrijedilo poslušati. U lipnju imali smo priliku čuti pijanisticu Doru Petković, u rujnu violinista Mateja Mijalića uz pijanista Davida Vukovića, a u studenome baritona Juricu Jurasića Kapuna, ponovo uz Davida Vukovića na klaviru. I iako nije riječ o velikom broju koncerata, oni su bitno obogatili lokalnu sredinu raznovrsnošću izvedenih djela koja nemamo često prilike čuti u Varaždinu, a ni u njegovoj široj okolici. Uz to, ciklus koji je još uvijek relativno nov otvorio je put izvrsnim mladim glazbenicima da se izvođački profiliraju u više ili manje bliskoj sredini. Na koncertima ciklusa kao izvođači, naime, sudjeluju mladi umjetnici na neki način vezani uz Varaždin: bilo da su u njemu rođeni i odrasli, bilo da im je taj grad u nekom periodu života (najčešće tijekom školovanja) bio usputna postaja ili pak su se u njemu trajno nastanili. Bez obzira na modalitet uspostave te veze između izvođača i grada u kojem se izvedba zbiva, taj „lokalni“ aspekt dosad je bio prisutan u svim održanim koncertima, a sadržan je čak i u programskoj politici ciklusa.
Sljedeće obilježje ciklusa koje se pokazalo signifikantnim – ali koje, za razliku od onog prethodnog, nije (i ne treba ni biti!) eksplicitnim dijelom njegove programske politike – često je pribjegavanje manje poznatim djelima. U konačnici pak to rezultira stvaranjem programa koji se, doduše, sastoje i od onih repertoarnih, no u većoj mjeri nego li je to uobičajeno, i od onih manje repertoarnih djela. U tom aspektu manje je dosljednosti nego u onom prethodnom (u kojem dosad nije bilo odstupanja), međutim, tendencija ka širenju uobičajenih repertoarnih okvira jasno je uočljiva. S tim u vezi zamjetan je i stanovit pedagoški karakter koncerata. Upravo tom širinom programa publika, posebno ona mlađa, ima priliku upoznati se s djelima najrazličitijih provenijencija. To je, uostalom, i jedna od zadaća organizatora, Hrvatske glazbene mladeži Varaždin, koja pak je dijelom globalne organizacije Jeunesses Musicales: glazbom doprijeti do mladih ljudi. U tom smislu bilo bi lijepo vidjeti više mlade publike na koncertima Podija, no i to se počelo mijenjati nabolje na posljednjim koncertima pa vjerujemo da će se taj trend nastaviti.
U kvalitativnom smislu, svi dosadašnji koncerti u sklopu ciklusa Podij donijeli su mahom izvrsne izvedbe, a jednu takvu izvedbu mogli smo čuti na koncertu održanom 12. rujna 2023. u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu. Nastupili su violinist Matej Mijalić i pijanist David Vuković, a predstavili su se sljedećim programom:
1. Frano Parać: Sonata za violinu i klavir
2. Johann Sebastian Bach: Chaconne iz Partite br. 2 u d-molu za violinu solo
3. Antonín Dvořak: Pjesme moje majke, u obradi Fritza Kreislera za violinu i klavir
4. Claude Debussy: Sonata za violinu i klavir u g-molu
5. Eugène Ysaÿe: Sonata u E-duru, op. 28, br. 6 za violinu solo.
Matej Mijalić, rođen u Rijeci, diplomirao je 2022. violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Oresta Shourgota. David Vuković bio mu je korepetitor na zadnjoj godini studija i diplomskome ispitu. On pak je, inače rođeni Čakovčanin, na istoj instituciji diplomirao klavir 2021. godine u klasi profesora Đorđa Stanettija. David Vuković trenutno radi kao nastavnik komorne glazbe i korepetitor u Glazbenoj školi u Varaždinu, a Matej Mijalić nastavlja studij violine na Kraljevskoj akademiji (Royal Academy of Music) u Londonu.
U nastavku donosimo razgovor s izvođačima vođen početkom veljače 2024. godine.
Na koncertu u sklopu ciklusa Podij izveli ste dosta šarolik izbor skladbi. Kako ste izabrali program? I tko ga je birao?
Matej:
Za ovaj koncert program sam birao ja jer sam trebao nešto pripremiti za nagradni recital za osvojenu nagradu na prošlogodišnjem izdanju natjecanja Ferdo Livadić u sklopu festivala Samoborske glazbene jeseni. Trebao sam taj program svirati još i kasnije na jednom natjecanju, ali na kraju je sve ostalo na nekoliko koncerata. U tom kontekstu htio sam da program bude sveobuhvatan; da prikupim što raznovrsniji repertoar u kojem će do izražaja doći tehničke violinističke vještine koje bi mogle biti zanimljive žiriju na natjecanju. Sa svim tim u glavi pokušao sam onda sastaviti nekakav program. S tim idejama javio sam se onda Davidu. On je sve saznao uvijek malo kasnije… Program je na kraju obuhvaćao Paraćevu Sonatu, Bachovu Chaconne iz Druge partite za violinu solo, Dvořakove Pjesme moje majke u obradi Fritza Kreislera za violinu i klavir, Debussyjevu Sonatu te Ysaÿevu Šestu sonatu. Tim programom sam si oduzeo barem 365 dana u godini, koliko mi je najmanje trebalo da ga pripremim. David je imao još i malo manje vremena… Kad je potrebno toliko truda uložiti u pripremu programa, nekako ga pokušavamo „reciklirati“ kroz različite koncerte i natjecanja.
David:
Kao što je Matej spomenuo, to je program koji prolazi na natjecanjima. U ovom našem slučaju, riječ je o kombinaciji potpuno solističkih djela i djela uz klavir. Kad mladi glazbenici rade programe, često razmišljaju o tome hoće li im to koristiti na nekom natjecanju. To nije neuobičajeno.
Matej:
Nekako razmišljamo da u svom repertoaru treba imati kompozicije koje svi znaju – kao što je Bachova Chaconne koju smo čuli na tisuće puta –, ali opet… ima toliko velikih i poznatih djela za violinu koja su, naravno, poznatija možda samo u violinističkom miljeu, ali meni je uvijek draže uzeti i malo manje poznata velika djela poput Debussyeve Sonate koja se, barem na našim prostorima, ne izvodi baš često, ili Eugènea Ysaÿea koji je, kao virtuoz na violini, pedagog i kompozitor revolucionarizirao, nakon Paganinija, cijeli spektar violinističke tehnike i to unaprijedio u nešto novo… Uvijek mi je drago da njega mogu uklopiti u svoj repertoar. To je uvijek kombinacija nečeg novog i manje poznatog s nečim poznatijim. Bitno mi je da program ima neki kontekst. A opet, uvijek tražim i neki pedagoški aspekt u smislu izbora kompozicija u kojima mogu napredovati i taj napredak pokazati publici ili žiriju natjecanja…
Ako sam dobro shvatio… da malo izokrenem ono što je rečeno: kod izbora programa interpret bi, između ostalog, trebao razmišljati o vlastitom razvoju, a ne se nužno voditi samo nekim estetičkim i inim razlozima; trebao bi razmišljati o tome kako će kroz upravo taj program on rasti kao interpret? Natjecanja su u tom smislu samo neki vanjski poticaj…
David:
Da. Meni je ova Debussyjeva Sonata bila značajna u tom smislu. Kao pijanist već sam ranije svirao Debussyja, nešto u srednjoj školi, a puno više kasnije na studiju na Muzičkoj akademiji, ali to su sve bile solističke skladbe. Ovo mi je prvo njegovo komorno djelo. Doduše, nije on puno ni pisao komorne glazbe, no mislim da sam pripremom ovog djela napredovao u smislu komornog muziciranja.
Matej:
I meni je priprema te Sonate bilo korisno iskustvo. Čim sam je čuo i malo se bolje s njom upoznao shvatio sam koliko ona korespondira s nekakvim mojim glazbenim afinitetima. Upravo je to žongliranje u izboru programa, taj inspirativni, osobni aspekt biranja programa jednako važan kao i oni drugi vanjski aspekti koje zbog različitih razloga moramo uzeti u obzir. Kao interpret, kao muzičar i ljubitelj glazbe stojim iza svake od izabranih kompozicija i sa svakom od njih imam stvarno intiman odnos. Posebno sam vezan uz djela Eugènea Ysaÿea. On mi je jedan od najvećih glazbenih uzora. Budući da je napisao šest sonata za solo violinu, nekako se svake godine fokusiram na jednu od njih pa me na taj način Ysaÿe prati u mom violinističkom razvoju kao nekakav otac. Sonata izvedena na koncertu u Varaždinu je šesta i posljednja pa mislim da me sad već nekako odgojio i da me sad pušta i drugim kompozitorima koji su stvarali solistički repertoar za violinu.
I Sonata Frane Paraća krucijalna je u violinističkom repertoaru. Na Muzičkoj akademiji često se svira u sklopu diplomskih koncerata. Velik mi je glazbeni izazov, ali i užitak svirati ju i drago mi je da s njom mogu napraviti nešto svoje.
Kakvi su vam planovi za budućnost, u profesionalnom smislu?
David:
Radim u glazbenoj školi kao nastavnik komorne glazbe i kao korepetitor te često surađujem s različitim glazbenicima što su redovito vrlo lijepa iskustva koja me profesionalno ispunjavaju. Općenito me jako privlači komorno muziciranje. Uvijek mi je vrlo drago kad mi se pruži prilika za suradnju s odličnim izvođačima. U zadnje vrijeme imao sam priliku raditi s Matejem, redovito nastupam s Evom Šulić i s baritonom Juricom Jurasićem Kapunom, s kojim smo također imali koncert u sklopu Podija… Prošle je godine u varaždinsku glazbenu školu došla jedna izvrsna ukrajinska violinistica, Bogdana Pivnenko; održala je masterclass… i koncert sa mnom. Ta iskustva muzičkog komuniciranja s vrhunskim glazbenicima na pozornici nešto je što mi je teško verbalizirati. Nakon dobrih koncerata na kojima s kolegama glazbenicima uspijem stvoriti neku dobru zajedničku energiju, kao što je bilo i na ovom koncertu s Matejem, osjećam da s pozornice silazim duboko obogaćen.
Uz to, odnedavno kao korepetitor ostvarujem suradnju i s varaždinskim kazalištem. Opernom se korepeticijom prije povratka u Varaždin nisam bavio pa mi je to zasad još uvijek jedno novo i vrlo zanimljivo područje.
No, da odgovorim na pitanje: nekih konkretnih velikih planova nemam, već mi se planovi stvaraju u hodu ovisno o situaciji i prilici.
Matej:
Trenutno ne razmišljam jako daleko u budućnost. Sada sam u Londonu gdje imam priliku raditi s Romanom Simovičem, koji je jedan od najvećih violinističkih solista današnjice. Uz to, pružila mi se prilika svirati na instrumentu Giuseppea Gagliana iz 1791. godine, koji mi je pozajmila Akademija, tako da dajem sve od sebe da iskoristim sve to… a opet, London kao jedan od kulturnih centara Europe jedna je vrlo nepredvidljiva sredina koja se mijenja iz dana u dan, koja od glazbenika traži prilagodbu trenutnim zahtjevima glazbenog tržišta pa pokušavam iskoristiti svaku priliku koja mi se pruži. Sviram koncerte, sviram u komornim sastavima, trudim se s kolegama napraviti nekakav ansambl s kojim bismo nastupali… Vrlo je dinamično, ali zbog te dinamike ne mogu si nekako predočiti narednih nekoliko godina. Jednostavno pokušavam što više toga ostvariti sada, a ne razmišljam previše o onome što će biti kroz koju godinu. Fokusiran sam prije svega na svoj violinistički napredak.
Kako je došlo do tog odlaska u London?
Matej:
Zapravo, relativno slučajno. Profesor Simovič imao je koncert u Zagrebu. Svirao je Čajkovskijev Koncert za violinu. Bio sam na tom koncertu i njegova me izvedba oduševila. Nakon koncerta javio sam mu se i tako uspostavio kontakt s njim. U međuvremenu sam saznao da predaje na Kraljevskoj akademiji (Royal Academy of Music) u Londonu. Do bližeg kontakta došlo je tijekom jednog seminara kada sam upoznao i njegov pedagoški pristup studentima. Tek nakon toga izašao sam na audiciju za studij na Kraljevskoj akademiji. Primljen sam na studij, a u prosincu prošle godine dobio sam i punu stipendiju koja pokriva sve troškove mog studija ovdje u Londonu.
Ovo je pitanje za obojicu: imate li planove za neku buduću suradnju ili je nešto takvog zasad na čekanju, s obzirom na vašu trenutnu prostornu udaljenost između Londona i Varaždina?
Matej:
Mislim da ovo mogu reći i u Davidovo i u svoje ime: što se tiče naše suradnje, mi smo partneri u zločinu u tom kontekstu… Stalno stvaramo neke planove… Rekao bih da smo jedan dugoročan duo koji se razvija. Meni je muziciranje s Davidom uvijek jedno formativno iskustvo, uvijek nešto naučim, a pritom i uživam… Sada dogovaramo program za neka natjecanja u skoroj budućnosti, a usput pokušavam dogovoriti i neki koncert u Londonu. Uglavnom, trenutno nemamo nekakvih definitivnih planova, ali u budućnosti će ih sigurno biti.
David:
Potpisujem. Mi smo inače počeli surađivati 2021. godine kad je Matej imao ispit na četvrtoj godini studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a ja sam tada tamo radio kao vanjski umjetnički suradnik na gudačkom odsjeku; tada smo prvi put svirali Sonatu Frane Paraća. Ranije se nismo osobno znali. Kasnije smo opet surađivali na Matejevom diplomskom koncertu, zajedno smo nastupili na natjecanju Ferdo Livadić u sklopu festivala Samoborska glazbena jesen, imali smo jedan koncert u Rijeci… Bilo je u međuvremenu još nekoliko koncerata i natjecanja…
Kako je Matej već spomenuo, trenutno nemamo dogovoren neki zajednički nastup, obojica se bavimo i nekim drugim projektima, no sigurno ćemo u budućnosti surađivati, i to bi moglo biti već uskoro…
Matej:
…ali o tome možemo razgovarati nekom drugom prilikom.
Vrlo rado. Hvala vam obojici na razgovoru!
Razgovor vodio i uvodni tekst pripremio:
Vedran Lesar
