Prilike, ako ih shvatimo kao 'povoljne trenutke' uvjetovane određenim isto tako povoljnim sklopom okolnosti vrlo su važne mladim glazbenicima koji tek stasaju kao interpreti. Riječ je pritom o raznorodnim prilikama koje se mladim glazbenicima pružaju: o sudjelovanju na nekom koncertu, o radu s etabliranim pedagozima, o sudjelovanju na natjecanjima, o suradnji s drugim glazbenicima, o priređivanju samostalnog koncerta itd. Dio tih prilika stvar je okolnosti na koje sam glazbenik ne može imati puno utjecaja, no dio njih može si stvoriti sam. Istovremeno, i publika u interakciji s takvim glazbenicima dobiva određene prilike – da upozna neko 'novo ime' na izvođačkoj sceni, možda će čuti neko 'novo' djelo, a možda će čuti i neka 'poznata' djela, no izvedena s novim i svježim interpretacijskim rješenjima; ili pak, ukoliko ima priliku pratiti određenog glazbenika kroz malo dulji period, pratiti njegov razvoj kao interpreta. Jedna takva prilika pružila se varaždinskoj publici u petak 21. veljače 2025. u Velikoj koncertnoj dvorani Glazbene škole, kada je mogla poslušati koncert pijanista Leonarda Kobala. Koncert je izveden unutar ciklusa Podij mladih umjetnika u organizaciji varaždinskog ogranka Hrvatske glazbene mladeži.
Mladi pijanist Leonard Kobal na svom je dosadašnjem putu ka profesionalizaciji prihvatio te slijedio razne prilike koje su mu se pružile. Svoje je glazbeno obrazovanje započeo u rodnoj Murskoj Soboti u Sloveniji u klasi profesora Predraga Šanteka, da bi ga životni put kasnije doveo u Varaždin gdje nastavlja svoje obrazovanje u srednjoj glazbenoj školi u klasi istog tog profesora, a da bi ga naposlijetku odveo na studij klavira na Akademiju umetnosti u Novom Sadu, gdje je trenutno na drugoj godini studija u klasi profesorice Rite Kinka. Uz rad sa svojim profesorima, učio je i od lijepog broja drugih profesora klavira u sklopu raznih majstorskih tečajeva, a sudjelovao je i na brojnim natjecanjima s kojih je mahom 'odnosio' visoke (nerijetko one najviše) nagrade.
Samostalni koncert utoliko nije nešto što Leonard Kobal dosad nije imao prilike iskusiti, no svaka sljedeća pa i ova prilika samostalnog 'cjelovečernjeg' muziciranja otvara prostor za razvoj umjetničke dimenzije mladog pijanista. Koncept programa koncerta bio je, moglo bi se reći, tipičan 'studentski': sa skladbama različitih skladatelja iz različitih razdoblja kojima se može 'prikazati' (ali i interpretativno razvijati) širina interpretova umijeća. Koncert su otvorili Preludij i fuga u c-molu iz druge knjige Dobro ugođenog klavira Johanna Sebastiana Bacha. I preludij i fuga izvedeni su uz vrlo transparentno vođenje glasova, ali uz vješto izbjegavanje mehanicističkog izvlačenja tematskog materijala, što je 'opasnost' (ali može biti i interpretacijska odluka) koja posebno vreba u fugi. Naprotiv, tematski materijal, iako jasno čujan, nije pod cijenu gubitka osjećaja cjeline i stvaranja dojma rascjepkanosti uvijek odvojen od netematskog materijala. Na taj način je ostvareno kretanje kroz glazbenu supstanciju u širim lukovima od onih omeđenih pukim nastupima tematskog materijala. Takvi postupci – ovo je samo jedan ogledni primjer – odaju zrelost interpreta i izdvajaju njegovu izvedbu od neke tehnički vrlo uspjele 'tipično učeničke' ili 'tipično studentske' izvedbe.
U nastavku koncerta uslijedile su dvije skladbe Frédérica Chopina: Etida u c-molu, op. 10, br. 12, tzv. Revolucionarna i Balada u g-molu, op. 23; zatim Eterični preludij suvremenog slovenskog autora Bojana Glavine pa Sonata u E-duru, Hob. XVI: 31 Josepha Haydna; zatim Etida br. 4 u d-molu poznata i pod naslovom Mazeppa iz niza Transcendentalnih etida Franza Liszta pa Četiri preludija, op. 37 Aleksandra Skrjabina i naposlijetku Sonata u b-molu, op. 36 Sergeja Rahmanjinova. I iako je program 'tipično studentski' (s iznimkom možda Liszta zbog tehničke zahtjevnosti i Skrjabina koji još uvijek nije postao repertoarnim skladateljem iako ga se u posljednje vrijeme sve više izvodi), izvedba, kao i u slučaju Bacha, nipošto nije bila 'tipična', tj. ne može se svesti na neka 'tipizirana' opće interpretacijska mjesta. Naprotiv, mladi je pijanist pokazao inventivnost, ali i senzibilitet za pitanje stila u pristupu interpretaciji. Tako je Chopin u njegovoj interpretaciji 'utjelovljen' kao skladatelj snažnih gesta razblaženih tek eteričnošću pojedinih lirskih trenutaka. Zbog toga je bilo vrlo prikladno uvrštavanje Eteričnog preludija Bojana Glavine između Chopinovih skladbi; takvim razmještajem točaka na programu učinjena je uočljivom svojevrsna komplementarnost u izrazu skladbi koje su i vremenski i stilski inače poprilično udaljene. Haydn je, s druge strane, poprimio vrlo prozračan zvuk, s tek ponekim izbojcima sentimentalno tretiranih melodijskih linija; uz, čini se, mnogo brige za stilsko diferenciranje Haydna od njegovih suvremenika, primjerice Mozarta. Liszt je, uz manje tehničke poteškoće, tretiran kao skladatelj velike snage u izrazu, a slično su tretirani i Skrjabin te Rahmanjinov.
Koncert je u konačnici izvođaču ponudio priliku da iskuša vlastite interpretativne dosege u jednoj 'prijateljski nastrojenoj' atmosferi (u većoj mjeri nego kod, primjerice, nekog natjecanja), a istovremeno je ponudio publici priliku da pobliže upozna jednog mladog perspektivnog pijanista čijim se budućim izvedbama možemo veseliti. Ciklus Podij stoga nastavlja nuditi prostor mladim glazbenicima da muziciraju pred varaždinskom publikom, a istovremeno stvara i pretpostavke za širenje te publike.
