Posljednjih nekoliko mjeseci prošle godine donijelo nam je nekoliko zanimljivih koncerata u gradu Varaždinu. Uz redovne koncerte ponešto jubilarne 30. sezone Varaždinskog komornog orkestra te nekoliko prigodnih adventskih i božićnih koncerata u prosincu, valja istaknuti i jedan programski pomalo neuobičajen, no izrazito zanimljiv koncert baritona Jurice Jurasića Kapuna i pijanista Davida Vukovića održanog 17. studenoga u Velikoj koncertnoj dvorani Glazbene škole u Varaždinu u sklopu ciklusa Podij Hrvatske glazbene mladeži.
Oba izvođača imaju čvrste veze s gradom Varaždinom i institucijom u čijim su prostorima održali koncert. Obojica su, naime, prije studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, završili svoje srednjoškolsko glazbeno obrazovanje u Glazbenoj školi u Varaždinu.
Jurica Jurasić Kapun završio je, pored studija pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi profesorice Vlatke Oršanić, još i dvopredmetni studij glazbene pedagogije i germanistike na Muzičkoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završenih studija profilira se ponajprije na polju pjevanja, posebice u operi, a trenutno se usavršava kao stipendist operne kuće u Astani u Kazahstanu u sklopu tamošnjeg programa Međunarodne operne akademije.
Pijanist David Vuković već je dobro poznat varaždinskoj publici. Često nastupa kao korepetitor ili član različitih komornih sastava, ali i solistički, a odnedavno surađuje i s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu kao umjetnički suradnik. Nakon studija klavira u klasi profesora Đorđa Stanettija neko je vrijeme radio kao vanjski umjetnički suradnik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a odnedavno je zaposlen u Glazbenoj školi u Varaždinu kao korepetitor i nastavnik komorne glazbe.
Na programu koncerta koji su Jurica Jurasić Kapun i David Vuković održali u sklopu ciklusa Podij našlo se nekoliko po mnogočemu različitih djela koja, iako su proizašla iz pera velikih autora, nemamo baš često prilike čuti uživo.
Koncert je započeo relativno kratkom skladbom Dank (Zahvala), prvom od Dvije pjesme (Zwei Gesänge) koje čine Schönbergov opus 1. To je djelo, kao uostalom i brojna druga ranija djela Arnolda Schönberga, obilježeno kromatiziranom melodijskom linijom te smjelim harmonijskim odnosima, no još uvijek bez definitivnog napuštanja tonalitetnog sustava, stavljajući pred izvođače brojne izazove, ne samo u vidu tehnički precizne izvedbe nego i, što je možda i važnije, u vidu tumačenja melodijskih, harmonijskih i drugih odnosa – napose onog između teksta i glazbe – te određivanja njima odgovarajućeg izraza. U tom su smislu izvođači ponudili uvjerljivo tumačenje djela. Njihova je izvedba bila obilježena ekspresijom širokog raspona: od intimističkih trenutaka do lijepo izgrađenog majestetičnog vrhunca koji se smjestio pred sam kraj skladbe, da bi naposlijetku uslijedio dobro iznijansiran smiraj.
Uslijedile su Četiri pjesme (Vier Gesänge), op. 2, Schönbergova učenika Albana Berga. Ta djela, nastala desetak godina nakon Schönbergova opusa 1, počivaju na nešto radikalnijem tonskom jeziku i oporijim zvukovnostima, no stilski nisu daleko od skladbe koja im je prethodila na programu koncerta. Utoliko ni izvedba nije bila bitno drukčija. Čini se da su izvođači, na sličan način, promišljali o prikladnom izrazu i izvedbom pokušali što bolje glazbom dočarati pjevani tekst. Takvom dojmu svakako je pridonijela i odluka samih izvođača i/ili organizatora koncerta da uobičajenoj programskoj knjižici s popisom djela i kratkim biografijama izvođača prilože i tekstove pjesama u originalu usporedno s hrvatskim prijevodom. Već sam taj vanjski pokazatelj interesa za tekst mogao nam je dati naslutiti da će to biti nešto signifikantno za samu izvedbu, a tijekom same izvedbe, to je postalo sasvim jasno. Tekst je u velikoj mjeri odredio karakter izvedbe svakog pojedinog djela ili stavka.
Prvi veći kontrast u programu doživjeli smo s izvedbom pjesama iz ciklusa An die ferne Geliebte (Dalekoj voljenoj) Ludwiga van Beethovena. Taj pak kontrast – sasvim neočekivano – nije proizašao toliko iz stanovitih specifičnosti upravo ove konkretne izvedbe već iz rasporeda skladbi na programu. Naime, Beethovenov je ciklus nakon djela Schönberga i Berga zazvučao pomalo sladunjavo, gotovo romantički naivno i u nekim trenucima čak trivijalno. Nekoliko bismo takvih trenutaka možda čak i mogli pronaći u Beethovenovu ciklusu, no teško bismo ih primijetili zbog kratkoće njihova nastupa. Na ovom pak koncertu, vjerojatno i ne dokraja namjerom izvođača, u kontrastu spram izrazite ozbiljnosti Schönbegovih i Bergovih djela, ti rijetki žovijalni trenuci koji izranjaju iz inače poprilično ozbiljnih Beethovenovih pjesama isplivali su kao nešto istaknuto. Drugim riječima, raspored djela na koncertnom programu ukazao nam je na nešto na što kao slušatelji vrlo često ne obraćamo pažnju: da redoslijed izvođenja djela može uvelike odrediti njihov doživljaj. Ukazao nam je, sasvim konkretno, na jedan određen aspekt Beethovenovih pjesama koji izlazi na vidjelo tek kad ga se promatra kroz optiku kojom pristupamo jednom Schönbergu ili Bergu.
Drugi dio koncerta, nasuprot ozbiljnosti prvoga dijela, prošao je u pomalo komičnom tonu. Najprije smo čuli Chansons gaillardes, niz od osam pjesama često i pomalo vulgarnog karaktera, proizašao iz pera francuskog skladatelja Francisa Poulenca, da bismo na samome kraju koncerta čuli najnovije djelo na programu, Protuslovlja 2 iz 2020. godine, hrvatskoga skladatelja varaždinskog podrijetla Ivana Josipa Skendera. Oba ova djela pred izvođače stavljaju neke druge poteškoće. Zahtijevaju, naime, svojevrsnu teatralnost u izrazu (ponekad čak i u dionici klavira). Poulencove Chansons gaillardes pisane su na stihove anonimnih autora iz 17. i 18. stoljeća koji se dotiču raznih „neugodnih“ tema: od preljuba i strasti do pohvale piću i opijenosti. To već možemo vidjeti iz samih naslova pojedinačnih stavaka, tj. pjesama: I. Varava ljubavnica, II. Pjesma o piću, III. Madrigal, IV. Zaziv Parkama, V. Stihovi pijanstva, VI. Dar, VII. Lijepa mladost i VIII. Serenada. Bariton Jurica Jurasić Kapun u velikoj je mjeri uspio na teatralan način, uz puno pretjerivanja, dočarati tekst koji i sam poziva na pretjerivanje u izrazu. Posebno su lijepo uspjeli trenuci u bržim stavcima u kojima dionica glasa dijalogizira s dionicom klavira.
Posljednje djelo na programu, Protuslovlja 2 skladatelja Ivana Josipa Skendera, niz je od sedam pjesama nastalih na tekstove Duška Babića. Praizvedeno je 2020. u sklopu festivala Osorskih glazbenih večeri. I ovdje već iz naslova stavaka možemo vidjeti da skladbe počivaju na tekstovima punima raznovrsnih dosjetki: I. Još se nije taj rodio, II. Ekshumacija humanosti, III. Nemoj mi pjevati falš, IV. Pošumljavanje neba, V. Darovnica, VI. Ležaljka i VII. Zov mora. Taj pomalo komički intoniran karakter ipak nije u izvedbi ostvaren toliko otvoreno i direktno kao u Poulencovim Chansons, no tendencija naglašavanja značenja teksta kroz pomalo prenaglašen izraz – kroz pjevanje koje na pomalo teatralan način naglašava fleksiju govora – ostala je prisutna. Možda je takav pristup i ključ dobre izvedbe ovakvih djela.
U konačnici mogli bismo reći da iako, kako je naslovom ovog teksta naznačeno, ne bismo mnogo pogriješili kad bismo ovaj koncert nazvali Večeri lieda – lied ovdje nije shvaćen kao tehnički pojam za umjetničku popijevku uglavnom strofnog tipa koja je svoju popularnost stekla izvedbama u građanskim salonima 19. stoljeća, već mnogo šire: kao krovni pojam za tzv. umjetničku popijevku najrazličitijih tipova –, koncert nam je ponudio još nešto više: osim što nam je predstavio djela koja baš i nemamo često prilike čuti na ovdašnjim koncertnim pozornicama, ukazao nam je i na moć koju raspored djela na programu može imati na našu predodžbu tih djela; to pak, naravno, ne bi bilo ni približno toliko efektno da djela nismo imali prilike slušati u vrhunskoj izvedbi obojice izvođača.
