U ponedjeljak 08. listopada, u Velikoj koncertnoj dvorani Glazbene škole u Varaždinu, koncert je održala bivša učenica Dora Petković. Dora je svoje glazbeno školovanje počela u klasi Lee Šantek pa se osjećam kao da je i ja poznam odmalena, iako ja još tada nisam bio u ovoj školi. Naravno da je lijepo, ali i važno, biti na takvom koncertu i podržati one koje poznajemo pa sam tako i ja došao.
I moram Vam odmah reći da je bilo dobro kao friško vrcani med!
Program koncerta bio je prava avantura za uši, kao kad pokušavate složiti puzzle na kojoj fali pola komada – i dalje uzbudljivo, ali morate malo „guglati“ da se snađete. Poznajem sve skladatelje s programa, ali ipak sam si uzeo pet minuta da provjerim francuske riječi koje sam uvijek izgovarao s onim samouvjerenim 'eee', kao kad naručujete „kroasan“ u pekari, ali zapravo niste sigurni je li to pecivo ili neki egzotični ples.
Valceri na početku koncerta bili su tako ritmični da sam ozbiljno razmišljao hoću li ustati i zaplesati po dvorani. Jedino što me spriječilo bila je činjenica da su moji plesni koraci malo više „elektro-skok“ nego „valcer-ples“, pa sam prepustio taj dio Dorinim prstićima, koji su plesali po tipkama klavira s takvom lakoćom da sam se zapitao je li to ona ili mini Dore s nevidljivim baletnim cipelama.
A Skrjabin... e, to je bio pravi "wow" moment. Njegova sonata je kao kad prvi put probate novi okus meda – čudno je, niste sigurni hoćete li ga voljeti, ali onda shvatite da ste već pojeli pola teglice prije nego što ste trepnuli. Toliko me je zaokupila da se nisam ni pomaknuo deset minuta. Iskreno, mislim da nisam ni disao – ili sam možda koristio onu tehniku disanja za ribolovce, gdje zadržite dah i čekate. Dora je prešla s nježnih tonova na zvučnu eksploziju, toliko glasnu da sam bio siguran da negdje u publici vibrira žlica meda u šalici čaja.
Ravelov Gaspard de la Nuit? O moj Bože, to je bio spektakl! Prvi stavak dočarao je zvukove vode tako dobro da sam se skoro uvjerio da sam mokar. Imao sam dojam da sjedim pored slapa Kilimanjara, ili barem pored kante za zalijevanje. A kad su došla ona jeziva zvona u drugom stavku, mislio sam da će se stvarno začuti ona kod Kapucina – toliko je realistično bilo da sam provjerio mobitel da vidim je li netko zazvonio. Treći stavak bio je toliko brz da sam se osjećao kao medvjed koji pokušava opljačkati pčelinjak – puno akcije, malo meda, i brkovi puni.
Nisam disao ni ovdje.
Ozbiljno, počinjem misliti da bih trebao trenirati pluća prije koncerata.
A onda Rahmanjinov... Eh, kad je Dora svirala prvu sonatu, vrijeme je prošlo brže nego kad bingeate cijelu sezonu serije, a niste ni skužili da je došlo tri ujutro. Kad je završila, samo sam se našao zatečen – „Već? Stvarno?“
Mislim, moji prijatelji iz Glazbene škole ne sviraju baš često tako grandiozne sonate, pa me Rahmanjinov skoro izbacio iz cipele.
I na kraju, bis!
Da, Dora je nakon cijelog tog koncertnog maratona rekla „ma još ćemo malo“, kao da nije upravo iskoristila svu svoju mentalnu i fizičku energiju. Na kraju sam se osjećao kao da sam gledao magiju – sjedim u njezinoj sobi, a ona svira s ljubavlju i predanošću koja je toliko očita da sam jedva uspio zadržati suzu u oku.
Jako sam sretan kad čujem moje prijatelje iz škole kako sviraju i uživaju u onome što rade, a još sam sretniji kad se oni nakon svog školovanja i usavršavanja vrate i donesu nam tu ljubav nazad, ovdje gdje je sve počelo. Pa si mislim – možda bih i ja ipak trebao uzeti koji sat klavira... ili barem guglanja pijanistica! :)
Dora, dođi nam češće!