Dora Petković
Durch alle Töne tönet
Im bunten Erdentraum
Ein leiser Ton gezogen
Für den, der heimlich lauschet.
Ovi stihovi Friedricha Schlegela, završni fragment jedne od pjesama iz ciklusa Abendröte, a koji su poslužili Robertu Schumannu kao moto njegovoj Fantaziji u C-duru, op. 17, ukazuju na jednu gotovo pa voajersku poziciju pažljivog recipijenta Schumannova djela: „iz kolopleta tonova, u šarenu snu zemlje, razaznaje se jedan tihi ton, za onoga tko potajno sluša“. – Zašto se „tihi ton“ daje samo onome tko potajno sluša? Zašto potajno? A u konačnici, što je Schumanna nagnalo da jednoj instrumentalnoj skladbi pridoda upravo ove stihove? – Definitivne odgovore na ova pitanja vjerojatno nikad nećemo dobiti, sam Schumann ih nije nedvosmisleno ponudio, no naznake mogućih odgovora – a može ih samo biti više jer svako moguće objašnjenje leži u sferi hipoteze – možemo pronaći u određenim biografskim podacima skladatelja. U fragmentima nekoliko skladateljevih pisama možemo doznati da je Fantazija, op. 17 (djelo je u procesu skladanja nosilo nekoliko različitih naziva, da bi u konačnici postalo Fantazija) nastajala tijekom ljeta 1836. godine kad je Schumann zapao u melankolično stanje uvjeren da je izgubio naklonost Clare Wieck, inače vrlo plodne skladateljice i vješte pijanistice, koja će nekoliko godina kasnije, unatoč raznim poteškoćama, postati njegovom ženom. „Tihi ton“ je, mogli bismo pretpostaviti, namijenjen upravo njoj, koja ga „potajno“ sluša. Prihvatimo li to objašnjenje kao valjano, doista ulazimo u stanovitu voajersku poziciju, razotkrivajući dvostruku etiku djela na koju upućuje Schumannov moto: djelo ima javnu dimenziju, ali ima i skrivenu dimenziju, „tihi ton“ koji se daje samo onome tko ga potajno sluša. Ipak, identifikacija ovih dviju dimenzija, prihvatimo li ih kao stvarne, a ne kao puki konstrukt jednog nadasve upitnog objašnjena, ovisi uvelike o interpretaciji djela i u konačnici o interpretu. Ono što bismo mogli iščitati kao javnu dimenziju „tihog tona“ koji se, izvučen iz kolopleta tonova, daje samo onima koji ga potajno slušaju, usmjerenost je na ton, na zvučanje sâmo, a ne samo na splet međuodnosa različitih dionica i na strukturu djela, tj. dramaturgiju koja proizlazi iz te strukture.
Iz svega ovog možemo vidjeti da djelo stavlja izuzetno visoke zahtjeve pred interpreta osjetljivog na njegovu višeslojnost, a nepostojanje jedinstvenog tumačenja (što je, uostalom, slučaj gotovo kod svih glazbenih djela, samo što je ovdje taj aspekt dodatno potenciran) dovodi do toga da djelo može zvučati vrlo različito (unutar granica zadanih notnim tekstom) u izvedbama različitih interpreta, a da svaka od tih izvedbi, ako je dobro promišljena i pripremljena, bude na svoj način zanimljiva i relevantna.
Mlada pijanistica Dora Petković uglavnom je vrlo uspješno balansirala između usredotočenosti na zvučanje sâmo i na gradnju velike forme (jer je strukturni aspekt isto tako nosivi dio djela). Njeno je muziciranje u sva tri stavka karakterizirala čistoća izvedbe, čak i u onim dijelovima skladbe koji su tehnički pomalo nespretni za izvedbu, a lijepo je vodila i široke melodijske lukove koji izviru iz pozadinske teksture. U smislu strukturne kohezije skladbe, izbjegla je zamku u koju upadaju razni pijanisti, čak i neka poznata imena; naime, nakon „nadasve fantastičnog i strastvenog“ prvog stavka, preostala dva stavka mogu zvučati 'blijedo', kao da su izvedeni pomalo mehanički. To nipošto nije bio slučaj u izvedbi Dore Petković. Dapače, uspjela je graditi snažne kontraste kroz čitavu skladbu – izvedbu bismo mogli okarakterizirati kao 'romantičnu', no bez suvišne egzaltacije – uz istovremenu dobru kontrolu tona s osjećajem za cjelinu djela konzistentno kroz sve stavke.
Kroz čitav koncert pijanistica nam je predstavila širok dinamički i izražajni raspon klavira, od mekanog, ali jasnog tona pa do masivnog zvuka, ali bez napuštanja 'kultiviranog' tona. Takav odnos prema masivnom, ali uvijek 'zaobljenom' tonu bio je posebno zamjetan u drugoj skladbi na programu koncerta: Sonati u d-molu, op. 28 (Prva sonata) Sergeja Rahmanjinova. Njegova djela općenito, a spomenuta sonata nije iznimka, od izvođača zahtijevaju golem dinamički raspon te osjećaj za nijansiranje tona, što u brojnim izvedbama rezultira rasponom od vrlo nježnog i tihog pa sve do masivnog i grubog, gotovo 'divljeg' tona koji dolazi do krajnjih granica instrumenta na kojem se svira. U izvedbi Dore Petković mogli smo čuti masivnost, ali ne kao 'divlji' već više 'pripitomljen' ton.
Rahmanjinova Prva sonata, nasuprot Shumannovoj Fantaziji koju razmjerno često možemo čuti na koncertnim podijima, izvodi se relativno rijetko. No upravo zbog toga kroz nju se publici može ponuditi jedan malo drugačiji Rahmanjinov, koji se odmiče od nekih izvedbenih uzusa njegova golemog opusa. Jedno od obilježja izvedbe ovog djela – riječ je o interpretacijskom izboru pijanistice – bila je već spomenuta usredotočenost na 'pripitomljenu' sonornost klavira. Ono što je možda malo nedostajalo jest veća posvećenost strukturi djela, posebno u posljednjem stavku kojemu nedostaju nekakva značajnija tematska sidrišta i vrlo lako može zvučati pomalo rastrzano i pretjerano fragmentirano, no to nije propust pijanistice; skladatelj je taj koji je tako osmislio stavak, a interpreti mogu samo odlučiti hoće li pokušati tu 'grbavost' zagladiti ili, suprotno, čak ju i potencirati. Dora Petković u tom smislu kao da je pronašla neki srednji put, sasvim u skladu s njenom usredotočenošću na kvalitetu tona.
U konačnici, interpretacijski izbori pijanistice doveli su dva inače ne pretjerano bliska djela bliže jedno drugome. I sam program koncerta vrlo je pametno izabran; doimao se kao svojevrstan diptih djela sui generis, koja se ne daju lako svesti pod zadanosti svojih glazbenih vrsta (sonatni principi strukturiranja prisutni u oba djela shvaćeni su vrlo slobodno), no koja upravo zbog svoje strukturne kompleksnosti i akcenta na sonornosti, pred interpreta stavljaju raznovrsne probleme; iskustvo rješavanja tih problema na jednome djelu – lijepo nam je to pokazala pijanistica – može se barem djelomično primijeniti i na ono drugo djelo. Na kraju bismo mogli možda i malo pretenciozno reći da je Dora Petković u oba djela uspjela izvući onaj „tihi ton“ iz Schumannova citata Schlegela. No nipošto nije pretenciozno ustvrditi da smo imali prilike čuti izgrađenu umjetničku ličnost koja je uspjela ponuditi uvjerljivu interpretaciju oba djela koja su se našla na programu. Dodatnu potvrdu te tvrdnje možemo naći i u brojnim nagradama koje je dosad osvojila; jedna od posljednjih je ona iz 2022. kad je osvojila nagradu za najbolji recital na 55. Tribini Darko Lukić. Inače, Dora Petković svoje je glazbeno obrazovanje započela u Glazbenoj školi u Varaždinu u klasi profesorice Lee Šantek, a nastavila ga na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon diplome u Zagrebu u klasi profesora Srđana Čaldarovića usavršavala se u Baselu u klasi profesora Filippa Gambe.
