Vrlo sam sretan i ponosan što mogu reći da se danas održala jedna divna dječja matineja. Čak je trinaestero srećosviraca pokazalo kako se nastupa na jednoj kazališnoj pozornici.
Na programu se našlo svega, od etida do preludija, fantazija, sonata i početnica. Bio sam oduševljen!
Vedru je matineju otvorio hrabri Bastian Mlakar, odsviravši Procompsognathus J. Bastiena. Uslijedio je posebni Noa Ostojić koji nas je, uz dozu mistike, potpuno zaokupio svojim Pumpkin Danceom T. Browna. Izvrsni Filip Jaklin poklonio nam je cijeli program - Bachovu Toccatu, Mali preludij u c-molu, kao i ne tako poznat Linnin Rainbow Preludij kojeg nam je dostojno predstavio. Dragi me se J. Thompson sjetio kada je pisao svoju početnicu - tijekom skladbe The Dancing Bear u izvedbi vedrog Marka Ribića i jedva sam se suzdržao da pred svima ne pokažem svoje plesačke sposobnosti... No, svi bi se uplašili pa sam se na vrijeme uspio pribrati kako bih čuo odlučnu Elu Šoštar koja nam je pokazala kakvih se sve zanimljivosti u klavirskim početnicama može naći - uz sigurno izveden oblačni Clouds, odabran iz Zorićeve početnice, čak nam je i zapljeskala. Simpatična Niva Gašparić Vugrinčić razveselila nas je svojim sretnim stavkom A Primer Sonatine C. Kennedy Coryja. Kaja Milinković ozbiljno je i sigurno izvela Bachov Mali preludij u d-molu, BWV 926, pokazavši da na pozornici svi možemo izgledati poput profesionalaca. Lucija Ivančić Gillockom nas je temperamentno odvela u daleku Argentinu, nakon koje se naša Lana Poje došuljala delikatnim tonovima sretnog stavka Brownove Petit sonatine i svojom izvedbom osunčala cijelu prostoriju. Zatim nas je virtuozni Presto alla tedesca, prvi stavak najkraće Beethovenove sonate op. 79, u izvedbi Marcela Dodleka nakratko odvela u Njemačku. Nakon Marka nastupila je Petra Krajnik snažno preuzevši parket i prenijela nas preko Francuske svojom uvjerljivom Chopinovom etidom op. 10, br. 9. U Francuskoj smo se i zadržali - nakon Petre nastupila je revolucionarno naša Lucija Čehok odsviravši također Chopin etidu, op. 25, br. 10, kao i Bachovu Toccatu, za koje je note dobila vrlo nedavno. Unaprijed sam joj poslao svoj Srećko-Tremuški leteći zagrljaj i upalilo je! Na kraju nas je oduševio mladi Leonard Kobal divno muzicirajući tijekom Scriabinove fantazije koja nam je mahnula za pozdrav svojim pažljivo odabranim bojama, podsjetivši nas kako iza Vedre matineje dolazi ručak.
Na kraju su naši mali izvođači zajedno izašli na pozornicu i, poput kapljica boje koje su se zamahom dokotrljale baš onako kako bi to najljepše izgledalo, zauvijek ostali u mojem medvjeđem sjećanju.
