Klavir je instrument koji je još u devetnaestom stoljeću postao glavnim nositeljem solističkih recitala. Od klavira je sve započelo. Razlozi tome su višestruki; u europskome građanskome društvu onoga doba privatni saloni bili su važna mjesta okupljanja i društvenog života, a na takvim se okupljanjima gotovo u pravilu izvodila glazba; klavir se kao instrument na kojem se može svirati višeglasno pokazao izuzetno pogodnim za muziciranje na takvim događanjima jer s jedne strane kao „obligatni“ (prateći) instrument može poslužiti kao relativno vjerna zamjena za manji orkestar, a s druge strane može ponuditi široku paletu izraza u glazbi skladanoj isključivo za klavir. Solistički recitali koji su se za razliku od salonskih koncerata prvenstveno (no ne i isključivo) odvijali u koncertnim dvoranama takvom su glazbenom životu ponudili stanovitu protutežu: mjesto za prezentaciju pijanista široj publici, mjesto na kojem pijanist ima priliku pokazati ono najbolje u vlastitom umijeću.Virtuozne skladbe, tj. „velik“ program težak za izvođenje, važan je, dakle, aspekt klavirskih recitala od samih njihovih početaka.
Drugi koncert ciklusa Podij održan u nedjelju 21. studenoga 2021. u koncertnoj dvorani varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta donio nam je upravo jedan klavirski recital hrvatskog pijanista mlađe generacije Vedrana Janjanina. Na programu su se našla tri stavka iz 3. partite za violinu u E-duru, Johanna Sebastiana Bacha u transkripciji za klavir Sergeja Rahmanjinova, Sonata za klavir u e-molu, op. 90 Ludwiga van Beethovena, dvije Etide-slike (Études-Tableaux) Sergeja Rahmanjinova – op. 39, br. 8 u d-molu i op. 39, br. 5 u es-molu – i naposlijetku još dvije skladbe Aleksandra Skrjabina: Poloneza u b-molu, op. 21 i Sonata br. 5, op. 53. Općenito, mogli bismo reći da je program koncipiran poprilično „ruski“ – donosi djela uglavnom ruskih skladatelja s iznimkom Beethovena i Bacha (iako je i Bachova skladba prezentirana u Rahmanjinovoj obradi dobila određen „ruski“ prizvuk; možda je upravo zbog toga bolje govoriti o obradi, a ne o transkripciji). Bachova Partita u Rahmanjinovoj obradi dobila je u pojedinim trenucima masivniji ton, posebno u dubljem registru, melodijske linije su u pojedinim trenucima dodatno kromatizirane (harmonijski obogaćene), a i predviđeni su određeni artikulacijski momenti koje ni na jednom instrumentu iz Bachovoga doba – pretečama suvremenog klavira – nije bilo moguće izvesti. Ovo djelo postavlja pred izvođača jedan važan izazov: Kako pristupiti Bachovoj delikatno zamršenoj teksturi kroz „veliki“ zvuk Rahmanjinova? Vedran Janjanin uspio je u svojoj izvedbi postići ravnotežu između (Bachovog) prozračnog kontrapunktskog tkiva i (Rahmanjinovog) „velikog“ i kromatikom harmonijski obogaćenog zvuka. Prvi stavak, Preludij, u Janjaninovoj je izvedbi obilježen lepršavošću – dakle, ne pretjerano masivnim zvukom – i jasnoćom melodijskih linija. Rahmanjinovljev doprinos stavku, pogotovo umetnute „dodatne“ kromatske linije, predstavljen je suptilno i ni po čemu nije bio nametljiv. Drugi stavak; Gavota, izveden je uz naglašavanje njegovog plesnog karaktera. Nasuprot njemu, u posljednjem stavku nazvanom Gigue plesni karakter nije toliko čujan, iako naziv upućuje na jedan barokni ples. Ipak, stavak je izveden vrlo precizno, a posebno je do izražaja došla brza izmjena punktiranih ritamskih obrazaca, što je jedna od općenitih karakteristika takvog stavka.
Ruski pijanist i skladatelj Sergej Rahmanjinov djelatan na prijelazu s devetnaestog u dvadeseto stoljeće osim obrada skladbi drugih skladatelja, često iz ranijih razdoblja, skladao je i pozamašan broj vlastitih djela. Većina tih djela, kao što su etide, skladane su samo za klavir, a dio, kao što su klavirski koncerti, za klavir uz pratnju orkestra. Etida je uobičajena glazbena vrsta u kojoj neki izvođač može pokazati vlastitu vještinu – virtuoznost – na „svom“ instrumentu. Djela koja su često didaktičkog karaktera – vrlo često su organizirana oko jednog izvedbenotehničkog problema koji treba savladati – kod Rahmanjinova bez iznimke sadrže i određene umjetničke kvalitete. Nije, dakle, riječ o pukim tehničkim vježbama malo većeg opsega i umjetničkog dosega, već o koherentnim i izuzetno dobro promišljenim virtuoznim skladbama. Tijekom života Rahmanjinov je skladao 17 etida-slika (études-tableaux) podijeljenih u dva opusa – op. 33 i 39. Ta je glazbena vrsta koja se ne pojavljuje kod drugih skladatelja plod pomalo modificiranog koncepta etide, no ne u krajnjim rezultatima – etide-slike ne razlikuju se bitno od ostalih Rahmanjinovljevih etida – već u ideji, tj. stvaralačkom procesu: pri stvaranju etida-slika, Rahmanjinov se oslanjao na izvanglazbene predodžbe kao modele koje želi dočarati glazbom. Nama kao slušateljima te predodžbe nisu poznate, no skladatelj se zasigurno vodio njima. (Određeni urednici notnih izdanja tih Rahmanjinovih djela pokušali su im dati određene naslove, no oni ne potječu od skladatelja.)
Dvije takve etide-slike imali smo prilike čuti na koncertu. Obje pred pijanista stavljaju jedan važan problem: potrebno je iz izuzetno guste i kromatski vrlo bogate teksture izvući „ono važno“, melodijsku liniju koju nije uvijek moguće nedvosmisleno odijeliti od pratećih elemenata glazbe. Étude-tableau, op. 39, br. 5 u es-molu s početnom oznakom Appassionato, strastveno, izvedena je vrlo precizno i skladnos tek povremeno prenaglašenim rasplamsajem strasti – riječ je o doista delikatnoj granici između dobre mjere i pretjeranog zanosa. Druga pak je Étude-tableau na programu, ona u d-molu (op. 39, br. 8), izvedena s izvanrednim osjećajem za kontrast između dugih melodijskih linija i staccato dijelova skladbe.
Na samom kraju programa našle su se dvije skladbe Aleksandra Skrjabina. Njegov opus pun je djela za različite sastave, međutim, u današnje se doba osim klavirskih i nekoliko orkestralnih djela ona preostala relativno rijetko pojavljuje na programima koncerata. Na hrvatskim pozornicama čak ni njegove klavirske sonate i druga djela za klavir nemamo često priliku čuti. Ipak, u posljednje se vrijeme sve češće pojavljuju na programima koncerata (poglavito mlađih) hrvatskih pijanista. U obje Skrjabinove skladbe izvedene na koncertu Vedrana Janjanina – Polonezi u b-molu, op. 21 i Sonati br. 5, op. 53 – imali smo prilike čuti stanovit „ruski ton“ klavira. Pojam možda nije najsretniji, no koristimo ga za opis izrazito kontroliranog, povremeno jako masivnog, ali ne pregrubog tona – nema u njemu nešto posebno ruskog osim možda statističke podudarnosti. Mogli bismo govoriti i o nekim drugim karakteristikama takovog tona zajedničkog određenom broju velikih ruskih pijanista (odatle i to isticanje ruske provenijencije tona), no neizbježno bismo se zapleli u razgraničenju određenih karakteristika kao stanovitih univerzalija ili pak kao odlikā pojedinog pijanista. Povijesno gledano, do takve je izdvojenosti „ruske pijanističke škole“ dovela upravo određena pedagoška tradicija koja je pridavala značaj izvrsnosti upravo u spomenutim aspektima klavirske izvedbe. Obje skladbe, nimalo lagane za izvedbu, pokazale su da je Janjanin sposoban suvereno nadvladati tehničke poteškoće, a pritom ne izgubiti iz vida senzibilnost za naglašenu emocionalnost toliko karakterističnu za Skrjabina.
Vratimo se nakratko na hipotezu o određenoj pedagoškoj tradiciji koja je stvorila „rusku klavirsku školu“, tj. „ruski ton“: u današnje vrijeme naglašene umreženosti velike se nacionalne razlike u podučavanju klavira pomalo gube, ali određene karakteristike pojedinih „nacionalnih škola“ svejedno se još uvijek njeguju. Vedran Janjanin zasigurno je imao prilike izgraditi vlastitu izvedbenotehničku preciznost te produbiti vlastite izražajne potencijale studirajući klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te na Akademiji za glazbu Franz Liszt u Budimpešti. U izgradnji tog „ruskog tona“ –interpretativnog izričaja obilježenog izrazitom tehničkom preciznošću te jasnim vođenjem melodijskih linija – možda je budimpeštanski studij, poznat po inzistiranju na takvim idealima, imao određenu ulogu. Različite interpretacijske odluke su, uostalom, vrlo često stvar fokusa na različite aspekte glazbe.