Od svojih sam prijatelja iz Glazbene škole u Varaždinu čuo da je koncert besplatan i da bi ga svi koji volimo i sviramo klavir morali čuti. Čak sam čuo da je koncert bio obavezan za srednjoškolce, a osnovnoškolci su mi šapnuli da se petice dijele šakom i kapom, samo ako se pojaviš. Iako ocjene u mom medvjeđem životu ne znače baš ništa, odlučio sam ipak otići na koncert.
Na programu je bio Beethoven za kojeg je Sam, čim je nogom zakoračio na pozornicu, istaknuo kako je njegov najdraži skladatelj. Prije svake skladbe, Sam je rekao nekoliko riječi o skladbi koju će svirati, te nas je nekim zanimljivostima o skladatelju i formi skladbe pokušao zainteresirati za slušanje. Uz Sama je na pozornici bio i prevoditelj, što je bilo vrlo zgodno za moje prijatelje, koji još nisu toliko spretni s engleskim jezikom.
Sam je najprije svirao Sonatu u f-molu, op. 2, br. 1. Zaintrigirala me priča o sonati koja je posvećena Beethovnovom učitelju J. Haydnu, te sam očekivao čuti taj haydnovski prizvuk, koji bi se provlačio kroz cijelu sonatu. Malo me začudila u svakom pogledu, poprilično 'mutna' izvedba, praćena nekim neobičnim, tupim, zvukovima na forte akordima. S obzirom na to da sam sjedio u sredini dvorane, pretpostavio sam da dolaze izvana, pa nisam tome pridavao veliku pažnju.
Slijedeća kompozicija na programu je bila poznata 'Patetična' sonata, op. 13. Nakon kratkog govornog uvoda, slijedio je grandiozan početak sonate. Moram priznati da nisam očekivao baš tako grandiozno i glasno, pa sam se malo i prepao. Opet neki čudni tupi zvukovi… Na sreću, u drugom stavku sam mogao malo odmoriti uši i na trenutak čak i zadrijemati, jer je ionako tema u Samovoj izvedbi svaki put dosadno ista, ali nisam ja pijanist profesionalac, pa vjerojatno to tako mora biti... Treći sam stavak s nestrpljenjem očekivao, jer ga jako volim, tako da možete zamisliti koliko sam bio iživciran kad su se opet pojavili oni iritantni zvukovi. Počeo sam se okretati po dvorani, kako bih vidio je li ih još netko primijetio. U jednom sam trenutku shvatio da ti udarci dolaze s pozornice! Sam se tako jako uživi u skladbu, da kad dođu glasni dijelovi, njegove noge rade čudne pokrete i prilikom svakog akorda dodaju i odlučni udar o pod. Tako je i ova sonata izvedena gromoglasno, uz pomoć ruku i nogu.
Posljednja sonata bila je 'Les Adieux', op. 81a. Sva sreća da su sve sonate u programu imale i druge stavke u kojima sam se mogao malo odmoriti od udaranja klavira i poda. Lijevi pedal bio je nezaobilazni i stalni suputnik svih sporih stavaka u Samovoj izvedbi.
Moram priznati da sam već tijekom druge točke vrijeme kratio čitanjem programa koncerta i kratke biografije umjetnika. Začudio sam se kako su svi naslovi skladbi napisani u različitim fontovima i s velikim slovima na krivom mjestu. Čak se i u našem medvjeđem svijetu molovi pišu malim slovima! Možda pisači programa nisu pohađali glazbenu školu, pa sam im oprostio.
Najzanimljivija činjenica u biografiji bila mi je da je Sam pobjednik četvrtog međunarodnog klavirskog natjecanja Beethoven, 1973. godine. Odmah sam to morao izguglati, jer je to jako i prestižno natjecanje, pa me zanimalo tko su bili ugledni pijanisti u žiriju natjecanja, koje je Sam toliko oduševio izvedbom da su mu dodijelili titulu pobjednika natjecanja.
Ostao sam PAF!
Na službenim stranicama natjecanja, kraj svih ispisanih pobjednika natjecanja, nema Sama Rotmana! Nigdje. Osim na njegovoj stranici gdje piše da je pobijedio natjecanje. Kao i neka druga velika natjecanja. Pa zašto ga onda ne bi naveli u povijesti natjecanja? Možda su se posvađali? A što ako nije osvojio natjecanje?!
Nisam mogao vjerovati da bi netko lažnu informaciju stavio u svoj životopis. Evo prošlo je tjedan dana od koncerta, a ja još uvijek ne mogu vjerovati da se netko tako, lažno, predstavlja, a pogotovo da se lažno predstavlja u glazbenoj školi, pred profesorima klavira i učenicima. Možda je on sam pisao program i životopis, jer sam siguran da bi obrazovani profesori iz glazbene škole provjerili te informacije. I sigurno ne bi molove napisali velikim slovima!
Uf! To me toliko uzrujalo da sam osjetio potrebu hitno pronaći negdje malo meda da se umirim! A nikako da krene još ta Turska koračnica. Sam nam je pričao i o svom životu, o djetinjstvu, koje je religije, što je sve proživio, koliko je vježbao i kako je došao do toga gdje je danas. Više nisam siguran što bih mu vjerovao.
Mi medvjedi nemamo te čudne ljudske religije i vjerovanja, pa mi je bilo jako dosadno slušati još i o tome kome se, kako i kada, trebamo moliti i tko je preobratio Sama da bude čovjek koji jedanas. Drago mi je zbog njega i njegovog životnog puta i pronalaska vjere, ali mislim da to nije primjereno jednom pijanističkom koncertu organiziranom u čast jednog od najvećih skladatelja svih vremena.
Hoće li više ta koračnica?!
Srećom bila je kratka i gorka, pa sam nakon nje, najvećom medvjeđom brzinom pobjegao u
šumu.
