Solistički koncert nekog glazbenika na početku svoje karijere, praktički još učenika, može biti doista poseban događaj. Otkrivanje nekog 'novog' interpreta može (pod uvjetom da je interpret 'kvalitetan') donijeti stanovitu svježinu glazbenom životu sredine u kojoj on djeluje i kojoj se predstavlja. Međutim, netko koga je zapala zadaća o takvom događaju nešto napisati može pritom doći u nepriliku. Kako slušati takvu izvedbu? Je li pošteno pristupiti vrednovanju izvedbe nekog učenika kriterijima koje bismo primijenili na nekog 'profesionalnog' izvođača? Pitanja su to koja si legitimno možemo postaviti, ali koja i donose određene nedoumice.
Vrednujemo li istim kriterijima izvedbu nekog učenika kao što bismo vrednovali primjerice njegova profesora (ili kakvog drugog 'profesionalnog' izvođača), vrlo često ćemo mladog izvođača promatrati kao nešto 'nedovršeno', kao nekog tko se kao izvođač još razvija i ne dostiže potrebnu interpretativnu zrelost u svojoj izvedbi, čime bismo gotovo u pravilu na takvu izvedbu trebali gledati negativno. S druge strane, uzmemo li u obzir dob izvođača i razmjerno mali broj prilika za stjecanje iskustva koncertiranja (što ne mora uvijek biti slučaj, a u ovom našem slučaju ni nije), izvođaču priznajemo njegov razvojni put i dopuštamo mu (do određene razine) 'nedozrelost' izvedenog programa. Na taj način ostajemo pošteni prema izvođaču dopuštajući mu rast i razvoj, no tako istovremeno i pomičemo fokus razmatranja s glazbe na samoga interpreta.
Dilema se, stoga, postavlja u procjep između vrednovanja izvođača i vrednovanja izvedenog. (Ona se, doduše, oslanja na premisu o postojanju nekakvog 'apsolutnog ideala izvedbe' u posjedu slušatelja koji vrednuje. Takav apsolutni ideal, naravno, ne postoji i u praksi se svodi na pitanje ukusa uz tek mogućnost objektivacije određenih tehničkih aspekata izvedbe kao što je vjernost notnome tekstu). Srećom, prilikom osvrtanja na koncert Marka Matajiča, donedavnom učeniku klavira na Glazbenoj školi u Varaždinu, spomenuta se dilema nije uopće pojavila ili se tek mogla zamijetiti u naznakama.
Već izgrađeni glazbenik, Matajič se publici u koncertnoj dvorani varaždinskog HNK predstavio vrlo ozbiljnim i nadasve zahtjevnim programom. Trostavačna Sonata u Es-duru, op. 81a, Ludwiga van Beethovena, poznatija i pod naslovom 'Les Adieux', veliko je djelo velikog autora. Skladba u kojoj relativno mali broj motiva gradi široku formu, dok istovremeno naslovi stavaka – I. Zbogom, II. Odsutnost i III. Povratak – upućuju na određene izvanglazbene asocijacije koje bi valjalo glazbom pokušati dočarati, doista predstavlja izvedbeni izazov u interpretativnom smislu (kako pristupiti transformaciji uvijek istoga bez ispuštanja iz vida naslovā stavaka?), a nisu zanemarivi ni njeni tehnički zahtjevi. Matajič je tim izazovima odgovorio suverenim vladanjem notnim tekstom, odmjerenim, te u izrazu konzistentnim tonom te širokim frazama sa stanovitom lakoćom u zvuku (koja nipošto nije proizašla iz lakoće tehničkih zahtjeva skladbe). Prvi stavak izveden je bez istrzanosti određenih lirskih momenata što je česta boljka raznih izvedbi ove skladbe. Na samom početku drugog stavka mladi je pijanist uspio vrlo dobro stvoriti zvučni dojam odsutnosti (stavak nosi naslov Abwesenheit), oživljavajući skladateljev notni tekst stvaranjem apartne 'težine' zvučne slike, ali bez napuštanja stalnog melodijskog pokreta nad polaganim harmonijskim izmjenama u tihom dinamičkom području, u potpunosti u skladu sa skladateljevim uputama na početku stavka: „U pokretu, ali s izrazom.“ U izvedbenotehničkom smislu sličan, ali u svemu drugome različit osjećaj težine zvuka u tihoj dinamici vrlo je lijepo ostvaren u još jednoj skladbi na programu: Nocturnu u c-molu, op. 48, br. 1 Frédérica Chopina.
I ostatak programa, već spomenuti Chopinov Nocturno, uz njega i Impromptu u Ges-duru, op. 90, br. 3 Franza Schuberta te Sonata br. 2 u g-molu Roberta Schumanna,izveden je s puno osjećaja za projiciranu zvučnu sliku uz bogato iznijansiran izraz. Uostalom, riječ je o skladbama koje pred izvođača stavljaju doista različite interpretativne i tehničke izazove: od virtuoznosti i vratolomnih pasaža pojedinih momenata Schumannove Sonate do smirenosti i liričnosti Chopinova Nocturna te Schubertova Impromptua. Iako u interpretativnom smislu nije bilo nekih odvažnijih iskoraka, kod svake skladbe dobili smo uravnoteženu izvedbu s osjećajem za cjelinu. U tome aspektu Matajič je pokazao izvedbenu zrelost u čijoj je izgradnji zasigurno mnogo zaslužan i njegov dosadašnji mentor u Glazbenoj školi u Varaždinu – Predrag Šantek,prof.savjetnik. Pri radu na izgradnja vlastitog interpretativnog jezika i dubljem čitanju glazbe od onog koje bi rezultiralo pukom reprodukcijom notnog teksta doista je važna osoba mentora kao nekog tko taj razvoj izvođača može usmjeravati i poticati.
Naposljetku, već bi nam i sam podatak da je jedan (donedavno) maturant glazbene škole u stanju korektno izvesti spomenuti program (po onom kriteriju s početka ovog teksta s izvođačem u fokusu razmatranja), trebao biti dovoljan da pozdravimo takav događaj i da ga barem popratimo u svojstvu publike. No dobili smo još i više: program je izveden i više nego korektno s tek ponekim zanemarivim 'iskliznućem', te možemo biti sretni da je još jedan izvrstan umjetnik izniknuo iz uistinu plodnog rasadnika mladih glazbenika kao što je to Glazbena škola u Varaždinu. Marko Matajič od ove školske, tj. akademske godine nastavlja svoje obrazovanje na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu u klasi Univ. Prof. Thomasa Böckelera. Mladome pijanistu možemo samo zaželjeti puno uspjeha, a pritom možemo zadržati visoka očekivanja od njega kao interpreta bez straha da ćemo mu uskratiti slobodu na eksperiment u njegovu profesionalnom razvoju.